Preradović je napisao dva autobiografska spisa Čerte mog života i Nacrt moga života.
Rodio sam se na dan 19. ožujka 1818. u Grabrovnici, selu đurđevačke krajiške pukovnije. Otac mi bijaše Ivan Preradović iz graničarske kuće u selu Grubišnom polju spomenute pukovnije; a mati Pelagija, rođena Ivičić, iz sela Grđevca. Otac mi služaše i vojevaše u francuskih ratovih počamši prostim vojakom, zadobi stražmeštrom srebrnu kolajnu hrabrosti i postade kašnje oficirom. Okolo god. 1820. pođe u mir i nastani se u rečenom selu Grabrovnici, gdje i umrije godine 1828.
U osmoj godini dobe svoje tek počeo sam u školu ići. Prvu početnu školu učio sam u Grubišnom Polju, drugu i treću u Đurđevcu, a zatim dade me mati u tadašnji vojnički zavod u Bjelovar.
To je bilo god. 1830. na koncu koje bude uslišena molba moje matere, te me prime u vojničku akademiju u Bečki Neustadt.
U akademiji učio sam se jako dobro, tako da kroz svih osam godina bio sam prvi u mojoj klasi. Odmah kako sam počeo humaniora učiti probudi se u meni ljubav k pjesništvu i želja u njemu nešto sastavljati.
Godine 1834. kada izgorje malone sav grad Neustadt, dobismo od profesora pjesništva zadaću, da opišemo taj užasni događaj, i ja se usudih tim povodom sastaviti prvu pjesmu u njemačkom jeziku, koja se profesoru dopade te me pohvali. Potaknut tim uspjehom nijesam kašnje više mogao mirovati te sam uvijek o pjesnih snivao, po gdjekoju sastavio, ali većim brojem samo započeo a ne dovršio. Bio sam od svojih suučenika za pjesnika priznat, i kad je kakva prilika došla, npr. godovno koga učitelja itd., tu sam ja morao pjesmu čestitku načiniti, i mogu reći da su mi se pjesme drugarima dopadale.
Istupivši iz akademije kao poručnik prvog reda, budem po želji svojoj uvršten u ugarsku pukovniju broj 33 koja se tada zvaše Bakonyi, a sada zove Gyulay; stanovala je onda kao i sada u Milanu.
Prije nego pređem k regimenti, odem s dopustom da si posjetim ostarjelu majku i sestru jedinicu.
Prolazeći kroz Zagreb čujem od moga suučenika, poručnika Halavanje, koji je prije mene u Zagreb stigao i već pojmio tadašnje narodno gibanje, nešto o hrvatskoj (tada ilirskoj) književnosti, o njezinom kolovođi Dru Gaju i o otporu Hrvata protiv Mađarom.
Ali odgojen sasvim u njemačkom duhu nije to što sam od Halavanje čuo, nimalo na mene djelovalo, te Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, ja odem kući – ali eto žalosti, bio sam zaboravio skoro sasvim materinski jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti. Međusobna ljubav tu je bila čudotvorna učiteljica, te za jedno mjesec dana ja se ovježbah na toliko u narodnom jeziku da sam se o svakidanjim stvarima prilično dobro razgovarati mogao.
To je bilo godine 1838. na koncu koje prispijem k regimenti gdje nađem nekoliko oficira sunarodnika, naime: Đuru Benka, Engelberta Knežića i Jerka Pavelića. Premda smo se kao Hrvati radi imali često skupa bili, živjeli smo samo u vojničko-njemačkom duhu; malokad nam je na um palo da progovorimo koju riječ u svome jeziku.
Po prirođenom nagnuću k pjesništvu upotrebljavao sam svaki prazan časak i bavio se njemačkom literaturom, potrošio silu novaca sve na njemačke knjige i kovao njemačke pjesme od kojih još sada znatan broj čuvam, ali ne poradi njihove vrijednosti nego kao prvu književnu zabavu svoju.
Godine 1840. dođe u našu regimentu Ivan Kukuljević, oficir od ugarske garde. On se bavljaše već kod garde narodnim književstvom, pisaše koješta i nastavi velikom revnostju tu svoju radinost i kod regimente. Ja se sprijateljih š njime, a doznavši on da se njemačkim pjesništvom bavim, nukaše me neprestance da se primim narodnog. Ali meni se to nije nikako dalo, nijesam dovoljno znao jezika, a i drukčije činilo mi se čudno da bi ja pisao u jeziku koji po mome tadašnjem mnijenju nije dorastao izobraženosti vladajućih europejskih jezikah. Ali Kukuljević nije mirovao, već razgovorom o staroj našoj dubrovačkoj književnosti, o narodnih naših pjesnih i pročitavanjem vlastitijeh proizvodah toliko me skloni, da sam barem počeo prevoditi pogdješto iz narodnoga na njemački jezik i za njemačke svoje pjesme počeo odabirati narodne predmete. Tako sam preveo skoro cijelo prvo pjevanje Gundulićeva Osmana i neku pjesmu Đorđićevu, a sastavio sam više pjesama s narodnim predmetima od kojih Djevojka uskokinja (Das Uskoken-Mädchen) nalazi se tiskana u njemačkom časopisu Croatia (ako se ne varam god. 1841.).
Kukuljević ode iz regimente, a š njime i sve što je od mene učinio, ja padoh opet u prijašnju nemarnost u kojoj bih bio i ostao da ne bude godine 1842. naša pukovnija premještena u Dalmaciju. Na dan svetoga Antuna (13. lipnja) g. 1843. krenusmo preko Mletaka u Dalmaciju.
U Mlecima kod regimente Karola Ferdinanda broj 51. bijaše slučajno mnogo hrvatskih, narodnim duhom oduševljenih oficira, na čelu im poznati Špiro Dimitrović, vatren domorodac i valjan narodni spisatelj. On me odmah u svoje kolo primi; svako veče sastajali smo se kod njega; tu su se narodne pjesme pjevale, tu je bio samo razgovor o narodnim stvarima, tu su se čitale Kačićeve pjesme itd. Tako sprovedoh u tom kolu četrnaest veselih dana, a na polasku mome obveza se Špiro da će na slavu hrvatskih oficira moje pukovnije sastaviti jednu pjesmu i poslati nam ju u Zadar; ali za uzdarje morao sam mu i ja riječ zadati da ću mu otpjevati u narodnom jeziku. Tako je i bilo; on nam posla podugačku lijepu pjesmu gdje nas vitezovima opisa kako se branimo od Turaka koji nas u Zadru gradu opsjedaše – a ja hoćeš-nećeš-moraš, primih se pera te mu skujem (prvi put u narodnom jeziku) neku pjesmu odzdravnicu. U toj pjesmi nit je slog nit jezik pravilan, nema po sebi skoro nikakove vrijednosti, ali ja ju čuvam sveudilj kao spomenik one za mene znamenite dobe.
U Zadru upoznah se s Antom Kuzmanićem koji se tada pripravljaše na izdavanje Zore dalmatinske. Iz sviju sila nastojah oko njega da primi u Zori opći pravopis; - žalibože nisam mogao uspjeti.
Kuzmanić doznavši, da se ja pjesništvom bavim, saleti me da mu načinim jednu pismu za prvi list Zore dalmatinske, ja se otimah dugo vremena ispričavajući se nevještinom svojom, ali Kuzmanić mi nedade mir dok mu ne obećah. Još se sjećam zbunjenosti svoje i onog časa kad sam sjeo da tu pjesmu napišem;- nijesam bio siguran u jeziku a bojao sam se jako javnosti. Međutim pjesma „Zora puca, bit će dana“ pođe mi čisto lako za rukom i svanu u prvom listu „Zore“ s općim odobrenjem. To me tek sasvim prevagnu k narodnom pjesništvu. Počeh odmah učiti narodni jezik pazeći na govor prostoga puka i čitajući izišavše knjige mlađahne naše književnosti i tako ne bijaše mi više druge glavnije misli nego sastavljanje pjesamah u narodnom jeziku, i tako se porodi „Putnik“, „Djed i unuk“ itd.
To je bilo god. 1844. u kojoj na svršetku postadoh natporučnik.
S Zorom Dalmatinskom zabijeli mi i druga Zora. Zaljubih se u Zadru u Pavicu, lijepu ćercu pokojnog tribunalnog savjetnika Ivana de Ponte. Ta ljubav i pjesme moje, to mi bijaše sav moj tadašnji život, što svaki i iz samijeh pjesmah uvidjeti može. Mnogo zaprijekah moradoh prevaliti, dok mi ljuba bude zaručnica, a kad je stekoh moradoh se rastati š njome, dobivši zapovijed premještanja k trećem bataljonu u Peštu.
Ta zapovijed mi stiže u mjesecu kolovozu 1846. baš u nezgodan čas, kad sam se bavio izdavanjem kod tiskara Demarchi-Rougier sakupljenih mojih pjesamah pod naslovom „Prvenci“, koje posvetih rečenoj zaručnici mojoj. Bijaše mi to jedan od najgorčijih trenutaka moga života, jerbo rečena zapovijed premještenja proisteče od vlasnika regimente grofa Gyulaya baš zato, da me udalji od zaručnicei prepriječi tako nakanjenu ženidbu, bivši vlasnik uopće neprijatelj oficirskih ženidbah. Teškim srcem i boli, koju preživjeti nikad mislio nijesam, ja se istrgnem iz milog naručja i odem preko Beča u Peštu, u rujnu god. 1846. U Beču, predstaviv se vlasniku, izjavim mu otprto čvrstu odluku svoju, da ja nipošto od nakanjene ženidbe odstupiti neću. Ovo krepko očitovanje moje djelovaše tako na vlasnika da mi kašnje, kako sam ponovio prošnju svoju, dozvoli ženiti se i dopusti mi povratiti se natrag u Zadar.(…)
Prije nego govorim o svome povratku, moram spomenuti znamenito poznanstvo koje učinih u Pešti, spoznah se naime tu s vrijednim domordcem Vatroslavom Bertićem koji se tada u Budimu i Pešti bavljaše graditeljnih naukah radi. Ja nazivljem to poznanstvo znamenitim jer imaše kašnje velik upliv na sudbinu moju.
Vraćajući se iz Pešte u Zadar, udarim preko Zagreba, gdje me pokojni Stanko Vraz, s kojim sam već prije pismeno poznat bio, uvede u sve znamenitije domorodne kuće i upozna sa svim glasovitimi osobama tadašnjeg našeg Parnasa.
Ushićen ugodnostima moga boravljenja u Zagrebu, a u slatkoj nadi naskoro opet vidjeti zaručnicu svoju, dođem kao rimski trijumfator u Zadar. Žalibože ta sreća dugo ne trajaše. Zaručnica moja, ne imavši ni oca ni matere, stanovaše tada kod udate si jedne sestre, koja nekoliko mjesecih prije moga došašća u Zadar umrije, i uslijed toga morade moja zaružnica preseliti k drugoj si udatoj sestri u Dubrovnik. Malo zatim dođe i mojoj pukovniji zapovijed premještenja iz Dalmacije natrag u Italiju (god. 1847). Najprije smo došli u Vidam (Udine), zatim Bresciju, a najkašnje u Paviju gdje nas zateče talijanska revolucija. Iza kako Pijemontezi naumiše provaliti kod Ticina, a vojska naša počinje uzmicati prema Minciu od Milana, naša regimenta dobije zapovijed sa još dvije druge regimente priteći u pomoć slabijoj posadi u Mantovi. Stigosmo tamo prvih dana mjeseca travnja 1848. u dobri čas. U Mantovi ostasmo četiri mjeseca opsjednuti od Pijemonteza. Prvi put sam došao u boj 19. svibnja kod mjestanca Gli Angeli pred Mantovom, zatim sam bio u bojevima kod Kurtatone i Gojta.
Mjeseca lipnja 1848. postadoh kapetanom.
Mjeseca kolovoza iste godine, istjerasmo Pijemonteze iz naše Italije, dođosmo u posadu u Piacenzu, a u rujnu u Moncu. Tu uzmem dopust i odem u Dubrovnik te se vjenčam sa svojom zaručnicom 11. listopada 1848. i vratim se opet natrag bez nje, jer ne bijaše tada dozvoljeno oficirom svoje porodice sa sobom imati. Kroz sve to ratno vrijeme težio sam da ikako mogu doći u Zagreb, jer tamošnji događaji zauzimaše sve srce i svu dušu moju.
Mjeseca siječnja 1849. dobijem pismo od prijatelja moga Bertića, koji je međutim u Zagreb došao i tamo kod banskog vijeća službeno mjesto zadobio, gdje mi javlja da je izradio kod banskog namjesnika Mirka Lentulaja te je bansko vijeće pisalo Fm Radetzkom da me pridijeli bojnom odsjeku istog vijeća. I zaista, nekoliko dana iza Bertićeva pisma dođe i zapovijed na moju regimentu da bez odvlake odlazim u Zagreb. Ja to rado učinih i stigoh tamo 21. veljače 1849.
Prvim travnjem god. 1849. budem bez moga zahtijevanja premješten po svijetlom banu k prvoj banskoj regimenti. Kod banskog vijeća zauzmem po majoru Aleksi Kukuljeviću u bojnom odsjeku ispražnjeno mjesto podnačelnika. Tu službu obavljah dok je trajalo bansko vijeće; kad ga ukinuše, pridijeli me svijetli ban najprije vojničkom zapovjedništvu u zagrebu, a u veljači 1851. uzme me k sebi za pobočnika.
Iste godine sakupio sam opet svoje po časopisima rastrkane pjesme i izdao ih kod Franje Župana pod naslovom Nove pjesme.
U jesen godine 1852. postanem majorom u njemačko-banatskoj krajiškoj regimenti i odem koncem iste godine u Kremonu primiti pod zapovijed svoj 2. bataljon iste regimente. S istim bataljonom dođem u kolovozu godine 1853. u Veronu, a mjeseca rujna odvedem ga kući u Pančevo; bataljon se raspusti, a ja dođem za zapovjednika korduna u Kovin na Dunavu.
Mjeseca siječnja 1854. budem premješten u romano-banatsku pukovniju, sa koje I. bataljonom izmarširam mjeseca srpnja iste godine u Erdelj. Tu mi stigne iznenada zapovijed moga pridjeljenja k vrhovnom vojske zapovjedništvu u Beč.
Ja se vratim natrag u Karanšebeš i združivši se sa svojom familijom odem 7. kolovoza 1854. u Beč. Osmi dan kako tamo stigoh, umre mi iznenada šogorica, najstarija sestra moje supruge, a mjesec dana kašnje iza sretnog poroda razboli mi se jako supruga ujedno s novoreođenim dijetetom i moradoh po savjetu ljekarskom poslati ju zajedno s djecom kojih tada troje imah, u Italiju u blaže podneblje. Tamo kod mlađe si sestre počela je dobro oporavljati se, kad mjeseca ožujka 1855. htjede nesreća da umre srednje dijete, djevojčica od 3 godine. To se tužnoj matri nažao dalo da se još većma razboli i za djetetom pođe u bolji svijet, ostaviv me tužna i žalosna sa dvoje nejake djece.
Ta nesreća tako me je satrla bila da se nisam mogao više živa gledati u Beču, sve me je tako mrzilo, a najkašnje sam se i razbolio, što me sve skloni te molih da me opet natrag u Krajinu dadu. To mi i učiniše, te dođoh u sadašnju moju prvu bansku regimentu u Glinu gdje se hvala bogu dobro nalazim.
U Glini 27. studenoga 1856.
